Ispovijesti

UMRLA SAM TOG DANA KAD ME JE NEVINU SILOVAO I PRISILIO NA BRAK: Ubija naše 1. dete, a sudbina mu je GORKO VRATILA ZA SVE

Životne patnje su se uzdigle poput mračnih oblaka nad životnom stazom Žane Antonijević (67), koje je dugi niz godina skrivala iza svog vedrog osmeha. I sada, nakon mnogo decenija, suočava se sa posledicama i trauma, ali istovremeno oseća poziv da otvori oči drugima i pruži podršku. Na njenim plećima se oslikavaju strahote koje su doživela od ljudi od kojih nikada nije očekivala takvo zlo.

– Moje srce je počelo da kuća srećno tek kada sam napunila 15 godina, živeći u mom rodnom selu Rogača sa prababom, nanom, mamom, tatom i dve sestre. To su bile godine u kojima su mi šume, njive i livade bile dom, a svaka kosidba i žetva su ostavljale neizbrisive tragove u mom sećanju. Ali nakon toga, usledio je period ropstva, tuge i strahota – započinje svoju ispovest Žana u emisiji “Glas života”.

Kroz godine je postala majka i baka, ali sa sobom nosi teret teških iskustava. Sve je počelo kada je, sa svojom porodicom, preselila u Pariz sa samo 15 godina.

– O tome je bolno pričati, suze same naviru. Moji roditelji su pre mene doživeli gubitak dvoje dece i štitili su me kao najdragocenije blago. Ali, 1968. godine, moj otac je odlučio da ode u Pariz kako bi radio i obezbedio nam bolju budućnost i udoban život. U početku je planirao samo privremeno da zaradi novac za kuću i vrati se, ali nakon dve godine, cela porodica je krenula za njim. Ja sam snažno želela da ostanem sa svojom bakom i dekom, koje sam beskrajno volela, ali kao da sam već tada osećala da me čeka mračna sudbina.

Tako je Žana stupila na tlo francuske prestonice 1970. godine, gde je prvi put srela voz, ulična svetla i pešačke prelaze, budući da nikada ranije nije napuštala svoje rodno selo.

– Bila sam lepa i mlada devojka, ali nisam ništa znala o svetu. Počela sam da učim francuski jezik i prilagođavam se novom životu, dok je moj otac činio sve što je mogao da nam obezbedi što bolje uslove.

Međutim, jedno popodne je promenilo tok njenog života iz korena, označavajući početak njenih mračnih stranputica. Naime, nedužnu ju je silovao komšija čija je porodica bila bliska sa njom još iz Srbije.

– Moji roditelji su često sarađivali sa njegovom porodicom. Poznavala sam njegovu porodicu, ali njega nisam, jer je već bio u Parizu, stariji od mene 11 i po godina. Najgori dan u mom životu bio je 26. novembar 1971. godine – priseća se Žana kroz suze.

Vrativši se iz škole u prazan stan, čekajući povratak svojih roditelja sa posla, zlokobno kucanje na vratima izmenilo je tok njene sudbine.

– Na vratima se pojavio on – moj budući muž, kojeg nisam izabrala niti volela. Naprotiv, osećala sam prema njemu ogromnu mržnju nakon svega što mi je učinio. Bio je toliko uznemiren, sa jezivim pogledom, mislila sam da mu nije dobro. Ali on me je nasilno oborio na krevet i počeo da mi kidiše na odeću. Nikada nisam ni sanjala da bi se tako nešto moglo desiti, jer je često dolazio u naš dom, družio se sa mojima. Tada me je silovao, uvio u čaršaf i odveo u neku napuštenu zgradu gde smo proveli nekoliko dana. Tada sam saznala da je već bio optužen za silovanje medicinske sestre u Srbiji i jedne žene u Francuskoj.

Njen otac je odmah kontaktirao nadležne organe i podigao optužnicu protiv komšije, ne sluteći da će to doneti još veće patnje. Saznavši da će biti osuđen na zatvorsku kaznu, prisilio ju je da se uda za njega.

– Prinuđivao me je, iznuđivao pristanak na udaju tako što je pretila da će ubiti moju majku, oca i sestre. Natjerao me je da napišem pismo njima, izjavljujući da iz ljubavi pristajem da se udam za njega. Ako se otac protivi, rekao mi je da mu kažem da ću skočiti u Seni. Kada je video šta sam napisala, pozvao nas je da dođemo. Prevario je mog oca pričom o romantičnoj ljubavi. Moji roditelji su bili presrećni što me vide živu i zdravu. Bilo im je važno samo da budem srećna, pa su pristali na brak. Našli smo stan u blizini njih i tamo smo živeli. On se kockao, pravio haos po kući. Jednom sam zaboravila da mu kup

Klikom na zatvarate prozor!