Saška ima 24 godine, briga o domaćinstvu je njeno ostvarenje sna: “Za nju nema muškog i ženskog posla”

Rijetko je danas da neko radi posao koji iskreno voli. Saška Martinović, koja ima 24 godine i koja je odrasla na selu, osmijeh sreće nosi na licu. Kako kaže, najviše voli životinje i cijeli svoj život im je posvetila.

Na imanju svog supruga i njegove porodice, preuzela je sve poslove na sebe.

Vesela i uvijek nasmejana, Saška je pravi primjer zadovoljne osobe. Ova djevojka za koju nema podjele na ženske i muške poslove, kaže da je najsretnija kada je na polju nedaleko od sela sa svojim životinjama, prema kojima osjeća ljubav još od djetinjstva.

Iako je mlada udana, Saški ništa nije teško. Krhka i sitna, sve postiže. Sve njene ljubimice imaju svoje ime. Bik kojeg je nazvala Boško teži tonu i pedeset kilograma i jedan je od Saškinih miljenika.

Prilazi mu bez straha, a životinje toliko voli da ne zna kojoj bi prije posvetila pažnju.

“Imam dosta stoke. Deset bikova, deset krava, veliko stado ovaca, krmače s prasićima, jarići, razne ptice. I guske i kokoške, i sve uspijevam da se brinem o njima. Pomoć mi pruža svekar Miodrag i suprug Novica kad je slobodan, jer radi kao vozač autobusa, ali uglavnom sve stignem sama”, priča ova vrijedna djevojka i nastavlja.

“Podno planina Stol i Deli Jovan, priroda je predivna, okružena gustim šumama, pa ima dosta šakala, lisica i vukova. Jednom su nam za noć zaklali dvadeset ovaca, ali zato su naš vučjak Meda, šarplaninci i ostali psi čuvari uvijek tu i ja se ne plašim!”, priča hrabra Saška.

Pored ustajanja u zoru i započinjanja radnog dana u tri sata nakon ponoći, kada prvo obavlja sve poslove oko stoke, nakon muža, ova djevojka svakodnevno napravi po četiri kilograma najukusnijeg kravljeg sira koji više nema potrebe da iznosi na pijacu.

Ne može Saška postići koliko je traženo. Stigne ona i da plete, hekla, prede, veze, ali i da se prijavi za takmičenje kosača, gdje među pripadnicama ženskog pola u Istočnoj Srbiji njoj nema ravne.

“Jako je vrijedno dijete. Radi sve. Nema za nju muških i ženskih poslova. Ona se hvata u koštac i sa najlakšim i najtežim fizičkim poslovima. Uvijek je raspoložena i vesela, nikada je nisam vidio ljutu ili tužnu, nemam riječi za svoju snaju”, kaže svekar Miodrag.

Svekrva Vojislavka više boravi u kući jer je i baka kojoj je 94 godine sa njima u domaćinstvu i potpuno se posvetila. Ali kako kaže, dobila je najbolju moguću zamjenu – snaju koja je vrijedna.

“Takva djevojka se rađa samo jednom. Ona postiže sve što naumi. Ponekad se zabrinem i skrenem joj pažnju da mora malo usporiti i misliti na sebe, da odmori, ali ona toliko voli životinje da su one bukvalno njen život. Stigne raditi ručni rad i po kući, ja nemam šta reći, osim da sam najponosnija svekrva”, ističe Vojislavka Martinović.

Saška se razlikuje po mnogo čemu od svojih vršnjakinja. Selo nikada ne bi mijenjala za gradske sredine. Nju ne zanimaju šminka i izlasci po kafićima, niti bi željela otići na more, koje nikada nije vidjela.

To bi joj bila najveća muka, a ne odmor, jer ne bi imala mira misleći o svojim životinjama.

Ona kaže da najbolje odmara kada je uz njih. Jedina želja koju ima u ovom trenutku je da postane majka, ali i da dobije još jednu štalu kako bi proširila svoj stočni fond i svoje životinjsko carstvo. Pored postojećih, želja joj je da se uz životinje koje ima nađe i jedan konj.