HTJELI – NE HTJELI, svijet u kojem živimo znatno se promijenio u posljednjih sto godina, a vjerojatno će se još jače promijeniti u idućih sto godina. Neki ljudi rado bi zaustavili te promjene, i vratili se u nešto što im se čini kao čišća i jednostavnija vremena. Ali, kako nas povijest uči, prošlost nije bila tako čudesna. Nije bila tako loša za privilegiranu manjinu, iako su se i oni morali snalaziti bez suvremene medicine, a rađanje je bilo vrlo opasno za žene.
A velikoj je većini čovječanstva život bio loš, grub i kratak. Međutim, čak i kad bismo to htjeli, ne bismo mogli vratiti uru u ranija vremena. Znanje i vještine ne mogu se samo tako zaboraviti. Ne možemo spriječiti ni daljnji napredak ubuduće. Čak i kad bi se potpuno ukinulo državno financiranje istraživanja (a sadašnja vlada radi na tome koliko može), sama sila konkurencije ipak bi se pobrinula za napredak tehnologije.
Štoviše, ne može se spriječiti radoznale glave da razmišljaju o temeljnim prirodnim znanostima, plaćali ih za to ili ne. Jedini način da se spriječi daljnji razvoj bila bi globalna totalitarna država koja bi sprečavala sve novo, no ljudska domišljatost i inicijativa takve su da ni to ne bi uspjelo. Sve bi to samo usporilo promjene. Prihvatimo li da ne možemo spriječiti da znanost i tehnologija mijenjaju naš svijet, možemo bar pokušati osigurati da promjene koje izazovu budu u pravom smjeru.
U demokratskom društvu to znači da javnost mora posjedovati osnovno razumijevanje prirodnih znanosti, kako bi mogla donositi kvalificirane odluke, a ne ostavljati ih samo u rukama stručnjaka. U ovom trenutku javnost ima o znanosti prilično podvojena stajališta. Počela je očekivati da se nastavi stalan rast životnog standarda do kojega je doveo napredak znanosti i tehnologije, ali je prema znanosti i nepovjerljiva jer je ne razumije. To se nepovjerenje vidi i u karikaturalnom prikazu ludih znanstvenika koji u svojim laboratorijima pokušavaju proizvesti Frankensteina.
Ono je i važan element pozadine potpore zelenim strankama. Ali javnost također pokazuje i velik interes za znanost, osobito astronomiju, što se vidi i po velikoj gledanosti televizijskih serija kao što je Kosmos i popularnosti znanstvene fantastike. Što bi se moglo učiniti da taj interes bude koristan i da javnosti dade znanstvenu podlogu koja joj treba da bi mogla donositi mjerodavne odluke o temama poput kiselih kiša, efekta staklenika, nuklearnom oružju i genetskom inženjeringu? Jasno, temelj je ono što se uči u školama. Ali u školama se znanost često predstavlja na nezanimljiv način. Djeca je uče mehanički da bi prošla ispite, ali ne vide koliko je važna za svijet u kojem žive.
Štoviše, prirodne se znanosti često uče u obliku jednadžbi. Iako su jednadžbe koncizan i točan oblik opisivanja matematičkih zamisli, one većinu ljudi zastrašuju. Kad sam nedavno pisao jednu popularnu knjigu, rekli su mi da će svaka jednadžba koju u nju stavim prepoloviti prodaju. Stavio sam samo jednu jednadžbu, Einsteinovu E=mc 2 ; možda bih bez nje prodao dva puta više primjeraka. Znanstvenici i inženjeri skloni su izražavanju svojih zamisli u jednadžbama, jer moraju znati točne vrijednosti količina.
Ali ostalima je dovoljno kvalitativno dohvatiti znanstveni pojam, a to se može prenijeti riječima i dijagramima, bez upotrebe jednadžbi. Znanost koje se uči u školi može dati osnovni okvir. Ali napredak znanosti sada je tako brz da uvijek ima novih otkrića koja su se dogodila otkad smo bili u školi ili na sveučilištu. O molekulnoj biologiji i tranzistorima nisam učio u školi, a genetički inženjering i računala su dvije novine za koje je najvjerojatnije da će u budućnosti promijeniti naš način života.
Knjige i članci u časopisima koji na popularan način govore o znanosti mogu pomoći da se objasne novi pomaci, ali i najuspješniju knjigu pročita samo mali dio pučanstva. Samo televizija dostiže doista masovnu publiku. Ima na televiziji vrlo dobrih znanstvenih emisija, no neke druge prikazuju znanstvena čuda jednostavno kao magiju, bez objašnjenja ili uklapanja u okvir znanstvenih ideja. Producenti televizijskih znanstvenih programa trebali bi shvatiti kako im je dužnost i da odgajaju javnost, a ne samo da je zabavljaju. O kojim će temama koje se tiču znanosti javnost morati odlučivati u bliskoj budućnosti? Daleko je najhitnija ona o nuklearnom oružju. Ostali svjetski problemi, poput opskrbe hranom ili efekta staklenika relativno su sporijeg djelovanja, no nuklearni rat mogao bi značiti kraj svih ljudskih života na Zemlji u samo nekoliko dana.
Popuštanje napetosti između Istoka i Zapada na kraju hladnog rata značio je da se strah od nuklearnog rata povlači iz ljudske svijesti. Ali opasnost je još uvijek tu, dok god ima dovoljno oružja da se višestruko pobije cijelo svjetsko pučanstvo. U bivšem Sovjetskom Savezu i u Americi nuklearno je oružje još uvijek usmjereno tako da može udariti sve veće gradove nas sjevernoj polulopti. Dovoljna bi bila neka kompjuterska pogreška ili pobuna nekih od ljudi koji rukuju tim oružjem da se pokrene svjetski rat. Još više zabrinjava to što sada relativno manje države nabavljaju nuklearno oružje.
Velike su se sile ponašale donekle odgovorno, no ne možemo imati toliko povjerenja u manje države poput Libije, Iraka, Pakistana, pa i Azerbajdžana. Opasnost i nije toliko u samom nuklearnom oružju kakvo bi se uskoro moglo naći u rukama takvih država, jer bi ono bilo prilično primitivno, iako bi ipak moglo pobiti milijune ljudi. Opasnost je u tomu što bi nuklearni rat između dviju malih zemalja mogao uvući i velike sile i njihove goleme nuklearne arsenale.
Vrlo je važno da javnost shvati tu opasnost i da pritisne na sve vlade da pristanu na velika smanjenja oružja. Možda i nije praktično moguće potpuno ukloniti sve nuklearno oružje, no pogibelj možemo smanjiti tako što ćemo mu smanjiti broj. Uspijemo li izbjeći nuklearni rat, još uvijek ima opasnosti koje nas sve mogu uništiti. Postoji crni vic da je razlog zašto nam se još nije javila neka izvanzemaljska civilizacija u tome što su sve civilizacije koje dođu do našeg stupnja razvoja sklone same sebe uništiti. Ali ja imam dovoljno vjere u zdrav razum javnosti da vjerujem kako bismo mogli dokazati da to nije točno.
zatvarate prozor!