“Nakon što sam ostala bez posla, odlučila sam da se udam jer nemam drugog izbora” Poslušajte Aninu priču

Nikada nisam mislila da će moj život krenuti ovim tokom. Oduvijek sam bila ambiciozna, vrijedna i posvećena karijeri, ali sudbina je imala drugačije planove.

Kada sam u tridesetoj godini iznenada ostala bez posla, suočila sam se s realnošću koju nikada nisam očekivala – nisam imala ušteđevinu, računi su se gomilali, a opcije su bile sve manje. Nakon što sam mjesecima tražila novi posao i suočavala se s odbijenicama, shvatila sam da mi je ostala još samo jedna mogućnost – brak.

Zovem se Ana Petrović i dolazim iz malog mjesta na sjeveru zemlje. Odrasla sam u skromnoj porodici, u kući koja je uvijek bila puna ljubavi, ali prazna kada su u pitanju bile finansijske mogućnosti.

Moji roditelji nikada nisu bili imućni i često su se svađali zbog novca. Odrasla sam u malom stanu sa sestrom i bratom, a majka je uvijek govorila da žena treba da se uda za čovjeka koji može da joj pruži stabilnost. Možda sam, nesvjesno, krenula njenim stopama.

Moja majka, Milena, nikada nije imala priliku da ostvari svoje snove. Oduvijek je željela da studira medicinu, ali je zbog siromaštva napustila školu i udala se za mog oca, koji je radio kao vozač kamiona. Uvijek je govorila da je život pun kompromisa, ali sam u njenim očima vidjela tugu zbog neostvarenih ambicija.

Ponekad bih je noću zatekla kako sjedi za kuhinjskim stolom, zureći u zid, dok bi joj u ruci drhtala šoljica čaja. Često je ponavljala kako nije važno biti zaljubljen, već imati sigurnost pored nekoga ko te neće ostaviti. Njene riječi su se duboko usadile u mene, i iako sam ih godinama pokušavala ignorisati, sada su mi odjekivale u glavi.

Mnogi će sada pomisliti da je to ekstremna odluka, ali kada vam život udari snažno, primorani ste da razmotrite opcije koje su vam ranije bile nezamislive. Nisam vjerovala u brak iz koristi, ali u tom trenutku nisam ga mogla ni potpuno odbaciti.

Moj tadašnji poznanik, Marko, kojeg sam povremeno viđala na društvenim okupljanjima, bio je stabilan, dobro situiran muškarac u kasnim tridesetim godinama. Bio je ljubazan, pažljiv i, što je najvažnije, nije bio svjestan mog očaja.

Počeli smo se češće viđati, iako između nas nije bilo strasti kakvu sam oduvijek priželjkivala. No, dok sam sjedila u svom stanu, gledajući račune na stolu i shvatajući da ne znam kako ću platiti sljedeću kiriju, shvatila sam da ljubav možda nije uvijek prioritet. Sigurnost je postala važnija.

Nakon nekoliko mjeseci, Marko mi je ponudio brak. Nije to bila filmska prosidba s vatrometima i suzama radosnicama, već jednostavan razgovor o budućnosti. Rekao mi je da me poštuje, da vidi život pored mene i da vjeruje da bismo zajedno mogli imati stabilan brak. Možda su me drugi gledali sa sažaljenjem, ali ja sam u tom trenutku vidjela izlaz iz krize.

Sada, nakon godinu dana braka, i dalje se pitam jesam li donijela pravu odluku. Marko je dobar muž, ali između nas nema one iskre koja pali srce. Ipak, imam krov nad glavom, sigurnost i nekoga ko mi pruža podršku. Ponekad, noću, dok on spava pored mene, pomislim na svoju prvu ljubav – Ivana, mladića s kojim sam nekada sanjala o putovanjima i avanturama. Pitam se kako bi moj život izgledao da sam se odvažila da ostanem s njim, umjesto da biram sigurnost.

Ne znam šta budućnost nosi, ali jedno sam naučila – život ponekad postavlja pred nas izbore koje nikada ne bismo uzeli u obzir dok ne budemo pritisnuti do zida. Možda će me sudbina jednog dana iznenaditi i donijeti ljubav koju sam oduvijek željela. Do tada, živim onako kako moram, a ne kako sam sanjala.