Estrada

Koju starost bi čovek stvarno mogao da postigne?

Na početku Biblije stoje napisane u 1. Mojsijevoj 6,3 često pogrešno shvaćene reči da čoveku stoji na raspolaganju „samo“ sto dvadeset godina života. Međutim, prilikom pažljivijeg razmatranja vrlo se brzo može ustanoviti da je to bila samo jedna gorka Božja konstatacija. Bila je to samo jedno s ljubavlju izrečeno upozorenje da danas tako sveopšte prhvaćeni način života može doneti samo skraćivanje dužine života.

Trebalo je, naime, tako kaže Biblija, da ljudi toga vremena žive do hiljadu godina. Biblija kao napisana Božja Reč ne stoji s tim tvrđenjem usamljena i nepotvrđena. U skoro svim poznatim starim spisima nalazimo izveštaje da je postojalo jedno vreme kada su ljudi dugo, veoma dugo živeli. I to zato, između ostaloga, što nisu bili u toj meri svaštojedi kao mi danas, već su živeli u skladu s prirodom. Ti ljudi su bili u daleko većoj meri povezani s Bogom i s prirodom nego mi danas, što im je i donelo tako dobre rezultate.

To je bilo, tako kažu stare knjige, zlatno doba čovečanstva. Uprkos svemu i danas ima ljudi koji žive u skladu s prirodom i zajedno s prirodom. I to utiče sasvim jasno i određeno na dužinu njihovog života. Postoje i celi narodi koji u svom jeziku nemaju nijednu reč kojom bi označavali starost, jer svi njegovi pripadnici, bez obzira na starost, izgledaju mladi i sveži. Oni jednostavno ne pokazuju nikakve karakteristike starenja. Nijedno stvorenje na zemlji nije tako žalosno bolesno kao savremenii čovek.

I nijedno stvorenje ne krši toliko zakone svoje vlastite prirode kao civilizovani čovek. I stvarno, poznajemo mnoge kulture u istoriji čoverčanstva koje su dostizale normalnu, zdravu starost od minimalno stotinjak godina do 240 godina, na primer, Rusi u Gruziji, neke plemenske grupe u Azerbejdžanu, pleme Aksarka na severnom Uralu, mali narod Hunza na istoku Pakistana, ili poneki ljudi na planini Himalaja i u Tibetu, jedno indijansko pleme u Ekvadoru, jedno malo selo na Siciliji, Titikake u južnom, Peruu, stanovnici ostrva Okinava i naravno Jermeni.

Jednog „službeno“ najstarijeg čoveka otkrili su istraživači na jermenskom Kavkazu. Širali Muslimov je prema svojim dokumentima, rodnom listu, krštenici, vojnoj knjižici i rodnim listovima njegove dece bio 167 godina star. Umro je u 168. godini života. Jedan drugi dobro dokumentovani slučaj je bio i slučaj dr Lee, koji je rođen 1677. godine na kineskoj strani planine Karakorum. Kada je napunio 150 godina dobio je dokument od kineske vlade, kojim mu je ona čestitala na tako dubokoj starosti. Kada je dostigao dve stotine godina života, dobio je još jednu čestitku.

Posle toga je živeo još novih 56 godina. O njegovoj smrti 1933. godine izvestile su sve svetske novine, među njima i londonski Tajms i njujorški Tajms. Na planini Himalaja, tačnije u Tibetu, ima monaha koji svi izgledaju kao mladići od 25 godina, bez obzira na svoju stvarnu starost. Međutim, to se sigurno ne može pripisati njihovoj religiji, već pre svega činjenici da žive na jedan poseban način, da jedu malo, ali pravilno, da sami uzgajaju svoje namirnice, i da znaju tajnu životne snage. U pravilu, doručkuju kašu od žitarica, ručaju zrelo voće i večeraju nešto malo povrća.

Ne mešaju međusobno razne namirnice, već sve jedu posebno. Izgleda da im sve to veoma dobro prija. Od vas niko ne traži sada nešto što vam se na kraju krajeva neće dopasti. Nadam se da sve što treba da učinite neće biti teško. Pravila igre zaista neće biti teška. Svakako da čulo ukusa neće biti ničim uskraćeno. Osim toga, osećaćete se vrlo brzo mnogo bolje u svom telu. Međutim, ni način života ovih prirodnih naroda nije potpuno savršen. Ipak su ili su bili beskrajno bliže pravom cilju od takozvanih civilizovanih naroda.

To se može videti i po činjenici da ne poznaju takve pojave kao što je, na primer, opadanje kose. Opadanje kose i ćelava glava zapaža se samo u savremenoj civilizaciji. Prema tome, uopšte nije istina kao što se tvrdi da se takozvane „nasledne bolesti“ mogu naslediti. Nasleđuje se samo sklonost prema stvaranju otrovnih nataloženih slojeva u telu. Indijanci, Kinezi i svi ostali narodi poznaju ili nasleđuju ove karakteristike starenja samo zajedničkim življenjem s belim ljudima u našoj „grandioznoj“ civilizaciji.

Ljudi koji žive prirodnim načinom života nemaju ove i slične probleme. Šljake u telu, sada to već znamo, su stabilne nataložene neutralne soli, koje nastaju prilikom razmene materija od određenih prehrambenih sredstava. Ove nekadašnje kiseline moraju pre toga da budu neutralizovane alkalnim mineralima iz kostiju, zuba i tako dalje. Određene kiseline, koje nastaju od određenih „prehrambenih materija“, kao što su, na primer, sona kiselina, neutrališu se preko kalcijuma u kostima i zubima, što kao posledicu može da ima osteoporozu i oštećenje zuba.

Određene kiseline gutaju sada jednostavno cink ili bakar tako da može da se pojavi ćelavost. Ako još uzmemo u obzir da se ljudsko telo od 30 do 35% sastoji od najsitnijih minerala u koloidalnom obliku (atoma), onda se može shvatiti koliki je ovde potencijal neprimećen koji bi mogao da učestvuje u nautralizovanju šljake. Ali, to još ne znači da one mogu da posluže samo kao dobra zaštita od kiselina, već i da se dragoceni depoi minerala stalno izmova zamenjuju depoima šljake, koji čine da telo postaje staro i ukočeno. Ovaj proces se odvija skoro nezapaženo.