Ja sam Marija, imam 16 godina. Želim da se udam i da imam djecu, a svi me gledaju kao da sam pala sa Marsa: Evo šta imam da vam kažem

Ja sam Marija, imam 16 godina. Želim da se udam i da imam djecu, a svi me gledaju kao da sam pala sa Marsa: Evo šta imam da vam kažem

Često se osjećam kao da živim u svijetu koji me ne razumije. Imam samo 16 godina, ali moj san o budućnosti razlikuje se od onoga što većina mojih vršnjaka zamišlja. Dok mnogi moji prijatelji sanjaju o fakultetu, putovanjima i karijeri, ja već sada znam da želim da se udam i osnujem porodicu. Za mene, to je najveći izraz ljubavi i ispunjenja.

Međutim, svaki put kad podijelim ove misli s nekim, dočekaju me podignute obrve, zbunjeni pogledi i komentari poput: “Premlada si za takve planove.” Ljudi me gledaju kao da sam pala sa Marsa, kao da željeti porodični život u mojim godinama nije normalno.

Zašto je to tako? Zar nije prirodno čeznuti za ljubavlju i porodicom? Zar čovjek ne bi trebao imati pravo da bira svoj put bez obzira na tuđa očekivanja? Razumijem da sam mlada i da mnogi smatraju kako imam dovoljno vremena da razmislim o svojoj budućnosti. Ali zašto bih čekala, ako već sada znam šta želim?

Naravno, nisam naivna. Svjesna sam da brak i djeca nose odgovornost, izazove i žrtve. No, vjerujem da sam spremna da ih prihvatim. Imam podršku svoje porodice, koja razumije moje želje, i imam plan kako bih sve to ostvarila. Možda moje odluke nisu u skladu s današnjim trendovima, ali to ne znači da su pogrešne.

Kad god neko započne razgovor sa mnom o budućnosti, osjećam se kao da sam stavljena na “vruću stolicu.” Pitanja poput “Šta ćeš raditi za pet ili deset godina?” uvijek su usmjerena na karijeru ili finansijsku stabilnost. Ali ja vidim svoju sreću u drugačijim stvarima. Sanjam o toplom domu, osmijesima djece, i partneru koji će biti uz mene u svim trenucima života, dobrim i lošim.

Jedan od razloga zašto se osjećam tako sigurno u svojoj odluci jeste primjer koji vidim u svojoj porodici. Moji roditelji su se vjenčali mladi, i njihova ljubav i podrška jedno drugome inspirisali su me. Oni su mi pokazali da se porodica može graditi s ljubavlju, kompromisom i zajedničkim trudom. Naravno, bilo je teških trenutaka, ali svaki izazov je bio prilika da se postane jači.

Kad razgovaram s prijateljima o mojim željama, često dobijem reakcije koje me rastuže. Većina njih vjeruje da je život u mojim godinama rezervisan za zabavu, eksperimentisanje i otkrivanje sebe. I dok ne poričem da je to važno, smatram da se te iste stvari mogu doživjeti i unutar porodičnog okvira. Za mene, smisao života leži u dijeljenju svakodnevnih trenutaka s onima koje volim.

Zamislite samo koliko bi svijet bio ljepši kada bismo svi imali slobodu da biramo svoj put bez straha od osuđivanja. Društvo nas često stavlja u kalupe i očekivanja, kao da postoji univerzalan recept za sreću. Ali sreća je subjektivna i dolazi u mnogim oblicima. Moj oblik sreće je porodica. Možda neću putovati svijetom ili osvajati velike korporativne pozicije, ali ću imati dom pun ljubavi, i to je ono što meni najviše znači.

Razumijem da ima ljudi koji život vide drugačije i da je svaka perspektiva jednako vrijedna. Neću tvrditi da moj san treba biti i vaš. Svi smo mi jedinstveni, i upravo u toj raznolikosti leži ljepota. Ono što želim jeste da ljudi prestanu osuđivati druge samo zato što razmišljaju drugačije. U 21. vijeku, kada se toliko govori o slobodi izbora, ne bi trebalo biti mjesta za predrasude.

Takođe, važno je reći da moj san ne znači da želim odustati od sebe ili svojih ličnih ambicija. Porodica ne mora biti kraj životnih snova, već njihov temelj. Mogu biti i majka i osoba s hobijima, interesovanjima i životnim ciljevima. Danas postoji mnogo načina da balansiramo između porodičnog života i ličnog rasta.

Želim da se moj glas čuje jer vjerujem da nisam jedina koja se osjeća ovako. Društvo nas uči da budemo ambiciozni, da težimo karijeri i samostalnosti, što je u redu. Ali šta je s onima koji sanjaju o jednostavnijem životu, o ljubavi i porodici? Zar oni ne zaslužuju jednako poštovanje?

Moj cilj nije da ubijedim druge da prate moj put, već da ih podsjetim da postoji više od jednog “pravog” načina života. Svako od nas ima pravo na svoje snove, pa i ja.

Na kraju, želim reći svim mladima koji se osjećaju kao da ih niko ne razumije: Ne bojte se biti drugačiji. Slijedite svoje srce, bez obzira na to šta drugi mislili. Vaš život pripada vama, i vi imate pravo da ga oblikujete onako kako želite. I ako vas neko pokuša uvjeriti da vaši snovi nisu vrijedni, sjetite se da su snovi lični i da niko nema pravo da vam ih oduzme.