Sprema li se novi rat na Balkanu? “Ovo što radi Srbija s naoružanjem trebalo bi alarmirati njezine susjede”

“Sprema li se Srbija za novi rat na Balkanu?”, upitao je nedavno njemački Die Welt. “Ne, Srbija se priprema za budućnost”, odgovorio je Beograd. Što kažu Berlinci?

Njemački list Die Welt nedavno je napisao: “Ova bi vijest trebala alarmirati Zapad i susjede Srbije.” Zapravo, prema izvješću lista, trebala bi uznemiriti sve, raspravljajući pod naslovom “Ide li Srbija na Balkan?” Priprema se za novi rat?” Ide ovako: “Srbija kupuje 20.000 iranskih dronova Shahed-136.”

No, u pozivima na akciju Zapada i alarmiranju susjeda Srbije (od kojih samo Bosna i Hercegovina nije članica NATO-a, dok Kosovo zapravo štiti NATO) izostavljena je samo jedna činjenica: vijest o navodnoj nabavi iranskih bespilotnih letjelica izvorno objavljeno u “X” na. – Račun za web stranicu Terror Alert, koja sebe opisuje kao vodeći svjetski portal koji proizvodi “vijesti i poglede generirane umjetnom inteligencijom.”

Nije ovo, međutim, prvi put da se u njemačkim medijima Srbija spominje kao “Unruhestifter” (potpirivačica nemira), kako je to konkretno formulirano u spomenutom tekstu, piše Deutsche Welle.

Upit Deutsche Wellea srbijanskom predsjedniku za komentar komentara u nekim njemačkim medijima ostao je bez odgovora, ali je zato na gornji tekst brzo reagirala srbijanska veleposlanica u Berlinu Snežana Janković: “Ne, Srbija se ne sprema za rat, već za budućnost. ”, napisala je u demantiju objavljenom u listu Le Monde. Kako piše, Srbija se priprema za Expo 2027. u Beogradu.

Janković nije zaboravio podsjetiti da je “MORH Srbije negirao optužbe o kupovini dronova od Irana”.

Prije nego što je napisao ovaj članak, Le Monde se nije ogradio od širenja lažnih vijesti i nije se ispričao svojim čitateljima. Ono što također nije uspio jest pisati na temelju činjenica.

“Srbija brine o svojoj sigurnosti”

Onih činjenica koje pak u Beogradu ni ne skrivaju, a koje rečeno riječima veleposlanice Janković glase ovako: “Srbija brine o svojoj sigurnosti i modernizira svoju vojsku, kao i mnoge druge europske zemlje, ali isključivo u obrambene svrhe”. Ili kako je to tijekom posjete Sajmu naoružanja u Abu Dabiju u veljači ove godine rekao predsjednik Aleksandar Vučić, Srbija s dodatnim ulaganjima, koja nisu obuhvaćena budžetom za 2023. godinu, izdvaja oko 2,3 posto bruto nacionalnog proizvoda u te svrhe, ali će “kako je krenulo, morati povećati i na tri”.

Činjenica je da je Srbija u “modernizaciju svoje vojske” krenula još prije početka ruske agresije na Ukrajinu. Činjenica je također da to, kako ističe veleposlanica, čine i druge europske zemlje. Ali ne samo europske već i svjetske. Prema podacima Instituta za mirovna istraživanja SIPRI u 2022. godini globalna svjetska vojna potrošnja dosegla je vrhunac, a europske zemlje su zabilježile najveći porast potrošnje za naoružanje od kraja Hladnog rata.

Zašto se naoružava Srbija?

Ali kada je riječ o srpskim oružanim snagama, što je to točno, odnosno zašto?

“Prvi je proces modernizacije opreme Oružanih snaga, jer oprema Srbije datira još iz razdoblja bivše Jugoslavije i nije dovoljna da se prilagodi globalnom sigurnosnom okruženju i tehnološkim promjenama”, rekao je dr. Vuk Vuksanović. Security Policy (BCBP) ) je viši istraživač i istraživač na LSE IDEAS, think tanku za vanjsku politiku na Londonskoj školi ekonomije i političkih znanosti (LSE). Upravo iz tih razloga “Srbija se mora modernizirati”, kaže beogradski vojni analitičar Aleksandar Radić. “Vojno neutralna zemlja mora biti obrambeno samodostatna u svim aspektima, a suprotno je u Srbiji koja je u NATO-u (izuzev Bosne i Hercegovine) i ima mehanizam kolektivne obrane, pa neki potrebe se mogu preispitati”, smatra Radić.

U Sarajevu međutim imaju sasvim drugačiju procjenu: “Po mom mišljenju, modernizacija Vojske Srbije je samo paravan za kreiranje vojne sile koja će u perspektivi omogućiti projekciju sile u ovoj regiji od strane Ruske Federacije kada se jednom rat u Ukrajini završi”, kaže vojni analitičar Nedžad Ahatović.

Naoružavanje kao instrument vanjske politike

Analitičari u Sarajevu i Beogradu slažu se da Srbija, kako kaže Vuksanović, “koristi oružani proces kao sredstvo vanjske politike kojim vjeruje da se regionalni sporovi, poput pitanja statusa, mogu bolje riješiti”. Razvoj Kosova može bolje uravnotežiti odnos između velikih sila i uspostaviti bolje odnose sa zemljama koje mu opskrbljuju oružje.”

Istovremeno, kako kaže vojni analitičar Radić, Aleksandar Vučić je u domaćem javnom mnijenju stvorio sliku moćne države.

Početkom srpnja, obrazlažući svoju odluku o obustavi izvoza streljiva i bilo kakvog naoružanja i oruđa iz Srbije, predsjednik Vučić je izjavio da se moraju “obaviti sve pripreme u slučaju agresije na Republiku Srbiju”.

Bosna i Hercegovina koristi potpuno isti argument za povećanje naoružavanja: “Bosna i Hercegovina je prisiljena naoružati se da bi se zaštitila”, rekao je ministar obrane zemlje Zukan Helez za DW.

Dakle, prema službenim izvorima, i Srbija i BiH se naoružavaju kako bi se – obranile.

(Ne)poštivanje Sporazuma o kontroli naoružanja

U tom kontekstu se nedvojbeno postavlja pitanje što se dogodilo sa Sporazumom o subregionalnoj kontroli naoružanja, koji je potpisan 1996. godine, a koji je proizašao iz Daytonskog mirovnog sporazuma. BiH, Hrvatska, Srbija i Crna Gora su se tim sporazumom obvezale na “uspostavu mjera za regionalnu stabilizaciju i kontrolu naoružanja” s ciljem uspostave povjerenja i izbjegavanja utrke u naoružanju u regiji.

Svi borbeni tenkovi, oklopna borbena vozila, topništvo, borbeni avioni i jurišni helikopteri, na osnovu Sporazuma, podliježu brojčanim ograničenjima za svaku potpisnicu. Do 2015. godine Sporazum je bio pod okriljem OSCE-a, nakon toga prelazi u vlasništvo država potpisnica.

“Sporazum se ne poštuje”, kaže za DW ministar obrane BiH. On navodi kako je “BiH bila jedina potpisnica koja ga je poštivala”.

Bh. ministar obrane Helez kaže kako je BiH upozoravala međunarodnu zajednicu na njegovo nepoštivanje. “Nažalost, nije bilo nikakve reakcije od međunarodne zajednice”, kaže on.

U OSCE-u se, pak, neslužbeno može saznati kako su ponosni na ovaj Sporazum i njegovo provođenje. U službenom odgovoru u sjedištu OSCE-a u Beču navode da je ta organizacija, nakon što je Sporazum prešao u vlasništvo država, nastavila pružati podršku njegovoj implementaciji, te da države potpisnice redovito na godišnjim sastancima razmjenjuju vojne informacije, “kao i sve informacije o novim sustavima naoružanja koji su uvedeni u njihove oružane snage i potpadaju pod odredbe Sporazuma”.

U Ministarstvu vanjskih poslova u Berlinu Deutsche Welle saznaje da Njemačka kao članica Kontakt grupe prati ovaj proces te da sporazum “sadrži dogovor o ograničenju kategorija teškog naoružanja, kao i jednostrano deklariranih, dobrovoljnih gornjih ograničenja broja vojnika, koji se godinama poštuju”.

I neovisni analitičari u Srbiji i BiH u razgovoru za DW ocjenjuju da sve zemlje potpisnice poštuju Sporazum. Nedžad Ahatović iz Sarajeva međutim kaže da se on poštuje u kvantitativnom, ali ne i kvalitativnom smislu: “Ni jedna zemlja Balkana, pa ni Srbija nije prekoračila dozvoljene brojke, ali je prvenstveno Srbija nabavila visoku vojnu tehnologiju i suvremena oružana sredstva s kojim remeti strateški balans sile u regiji”, kaže on.

Problem je u retorici

“Problem nije u samom sporazumu ni u mehanizmima njegove primjene. Problem je u političkoj retorici političara u regiji, najviše u Srbiji i Hrvatskoj, koji vjeruju i dalje da ako vi pljunete u smjeru susjeda, dobivate poene u svom javnom mnijenju. Ta retorika je razlog zašto govorimo o regionalnoj utrci u naoružanju, a ne o prirodnom procesu zamjene zastarjelog naoružanja novim naoružanjem”, kaže Vuksanović, viši istraživač Beogradskog centra za sigurnosnu politiku.

Retorika? Na nju se pozvala i srbijanska veleposlanica u Berlinu u svom demantiju na pisanje lista Die Welt. Ona piše da je “podmetanje o hegemonističkim ambicijama Srbije narativ iz kojeg se pojedinci ne žele povući još od devedesetih”.

Međutim, upravo su devedesete problem zbog kojeg u BiH strahuju od naoružavanja Beograda: “Srbija, nažalost, nije napustila politiku da silom rješava sva otvorena pitanja sa susjedima”, smatra vojni analitičar iz Sarajeva Ahatović.

Na Balkanu ne žele biti ruski pijuni

Jesu li stoga opravdani strahovi o mogućem oružanom konfliktu? I tu odgovori najčešće ovise od toga iz koje zemlje dolazi sugovornik:

“To ovisi u prvom redu od Vladimira Vladimiroviča Putina koji zahvaljujući politici koju u regiji nameće i provodi Srbija na čelu s predsjednikom Vučićem predstavlja stvarnog gospodara rata i mira”, kaže Ahatović.

Rusiji je, ako želi napraviti problem Zapadu, smatra Vuksanović, potrebna pomoć lokalnih elita, a lokalne elite ne žele biti žrtvovane kao pijuni Kremlja. “Oni žele koristiti Moskvu da ucjenjuju Zapad i da se promoviraju pred svojim glasačima, ali ne žele biti topovsko meso”, kaže Vuksanović.

Beogradski vojni analitičar Radić, koji je pak kritičan kada je riječ o tome kako Srbija predstavlja u javnosti modernizaciju svojih oružanih snaga i kako ona izgleda u stvarnosti, kaže: “Zbog raskoraka između aktivnosti na modernizaciji i stvarnog stanja popune Vojske Srbije cijenim da nitko nije ugrožen agresivnim medijskim tonom priča o jačanju vojne moći Srbije. Pitanje je i kako u aktualnim okolnostima kada je Srbija okružena NATO-om i ima međunarodne snage na Kosovu da se razmatra bilo koji realan scenarij osim rata protiv NATO-a – to su pokušali 1999. godine i na kraju smo prinuđeni da povučemo vojsku s Kosova”.

Samoubilački potez

Za Vuksanovića stoga nema dvojbi. On smatra da bi svako pokretanje sukoba bio samoubilački čin: “Zapad bi sigurno intervenirao na bilo koga tko bi pokušao remetiti status quo”.

A na Zapadu, barem u njemačkom Ministarstvu obrane, o tome maksimalna suzdržanost. “Pisanje medija primamo k znanju. Kao što je uobičajeno ne komentiramo ih”, odgovorio je Arslan Deichsel, glasnogovornik Ministarstva obrane Njemačke, na upit DW-a za komentarom o pisanju njemačkih medija o mogućem oružanom sukobu u regiji.

U Ministarstvu vanjskih poslova u Berlinu pak za Srbiju diplomatski kažu da u okviru Berlinskog procesa “kao najveća zemlja u regiji igra veliku ulogu”, te manje diplomatski da “mora ispuniti tu odgovornost, posebno u dijalogu s Kosovom koji vodi EU, i jasno se obvezati na provedbu Ohridskog sporazuma”.

Aktualni razvoj situacije u BiH pak, kako saznaje DW, u njemačkom Ministarstvu vanjskih poslova, promatraju s “velikom zabrinutošću”, posebno “secesionističku retoriku Milorada Dodika“. “Ona nije samo opasnost za Ustav zemlje već i za stabilnost cijele regije”, navode u Ministarstvu vanjskih poslova u Berlinu.